Cikorija
> Lisnata cikorija nije naročito proširena kao povrtarska kultura, no ipak se dosta uzgaja u zemljama Zapadne Evrope, posebno u Belgiji, Francuskoj i Holandiji. U Italiji se mnogo uzgaja jedna njena varijanta, takozvana crvena cikorija. Na našim pijacama naići ćemo uglavnom na tri vrste cikorije. Prva i najzanimljivija je svakako ona s dugačkim mesnatim listovima koji oblikuju valjkastu glavicu bledožućkaste do sasvim bele boje. Na tržnicu dolazi najčešće pod imenom radič, a u nekim krajevima i kao cikorija. Radi se zapravo o visokokultivisanoj lisnatoj cikoriji čija lisna rozeta se u određenoj fazi razvoja na vrhu poveže, pa se listovi čvrsto priljube jedan uz drugi i rastu u visinu. Unutrašnji listovi, lišeni svetlosti i sunčevih zraka, gube hlorofil, postaju bledožućkasti do sasvim beli, mekani i vrlo ukusni, gubeći nešto od gorčine svojstvene cikoriji, koja dolazi do glikozida i intibina. Ovaj postupak vezivanja i izbeljivanja listova naziva se etioliranje. NJime povrće ne gubi znatnije svoja biohemijska svojstva a kulinarski kvalitet znatno mu se poboljšava.Etiolirani listovi cikorije sadrže 7,7 odsto suve materije, 0,4 odsto belančevina, 0,13 odsto biljnih masti i četiri procenta ugljenih hidrata. Od vitamina najbogatija je vitaminom C (2,9 mg%) i provitaminom A u tragovima, a sadrži i vitamine B1 i B2, kao i vitamin K.
Za ishranu dijabetičara značajna je jer sadrži inulin (voćni polisaharid koji se koristi u spravljanju hleba za ove bolesnike jer snižava nivo šećera u krvi). Od mineralnih materija, radič sadrži gvožđe, kalijum, kalcijum, magnezijum i fosfor. Kako ima i biljnih vlakana, potpomaže varenje, a krepi organizam u celosti. U tu svrhu koristi se i čaj od cikorije.
Ta ista lisnata cikorija može da ima i potpuno drukčiji izgled: lišće može da joj bude široko rasperjano, izrazito zelene boje jer listovi nisu vezivani te ne gubi hlorofil. Gorkastog je ukusa iz istog razloga: zeleni listovi zadržali su istu količinu glikozida i intibina. Ovu vrstu prodavci po pravilu nazivaju cikorijom, ne povezujući je na bilo koji način s radičem.
Crvena cikorija ima široko rasperjane listove koji rastu iz kratke prizemne stabljike slične spanaću, a boja joj varira od crvene do crvenkastobele boje lista i lisnih rebara.
Mada je uvedena u kulturu i uzgajana u vrtovima starih Egipćana, Grka i Rimljana još pre naše ere, te cenjena pre svega kao lekovita biljka, cikorija kao povrtarska kultura i kao namirnica nije u jelovnicima prosečnih domaćica naročito zastupljena. Najčešće se priprema kao salata, iako može uspešno nadoknaditi svako lisnato povrće. Kuvanjem, pirjanjenjem pa čak i pečenjem mogu se od cikorije pripremiti raznovrsna i izvrsna jela. Nekome možda smeta nagorak ukus cikorije, dok je drugima to upravo prednost, pa se može govoriti o cikoriji kao gurmanskom specijalitetu. Stoga savetujemo da ne odstranjujete nešto gorči klin na donjem kraju cikorijinog struka, jer gorke materije otvaraju apetit i podstiču varenje.
Salata od cikorije može se inače oplemeniti mešanjem s drugim salatama i voćem, pri čemu se njen nagorak ukus u znatnoj meri gubi: na primer s narandžama, ananasom ili jabukama. Etiolirani listovi mogu se naseći i mešati s krompirom, dok je crvena cikorija (crveni radič) vrlo prikladna za pripremanje mešanih salata, a posebno za ukrašavanje aranžmana s povrćem.
U običnom govoru, cikorija je najpoznatija kao zamena za kafu, ili sastojak bele kafe. Ona se pravi od korena ove biljke koji se suši i prži, a zbog pomenutih sastojaka ima karakterističan miris, ukus, čak i boju sličnu kafi. Međutim, tu je u pitanju posebna vrsta cikorije, korenasta, koja se ne koristi za jelo, nego samo za industrijsku preradu u ovu najkvalitetniju zamenu za kafu.
Pretraga
Glavni meni
Pustite me da koračam prema sebi kao prema svome cilju.
Evropska unija
119.23
SAD
101.29
Švajcarska
104.19
Velika Britanija
134.34
Hrvatska
15.9
Bosna i Hercegovina
60.96
Anketa
Linkovi